STOP nasilju !!

Posted by Dear Skin at 01:33



Večeras sam odlučila pauzirati kozmetičke postove radi jedne teme koja me danima proganja: pisati ili ne pisati. Voljela bih da sam anonimus, vjerojatno bih Vam sve lakše ispričala, ovako je prilično teško pričati o nekim stvarima.

Ponukana Avonovom globalnom inicijativom Vital Voices za koju sam nedavno saznala u borbi protiv nasilja u obitelji, odlučila sam i ja pisati na ovu temu.

Što se tiče Avonove kampanje, više možete pročitati na ovom linku, a ja večeras imam dodati koje slovo.

Zlostavljanje u obitelji može biti u različitim oblicima. Ono fizičko je naravno ,najgore i najteže, no psihičko zlostavljanje je iste težine i može ostaviti grozne posljedice.
Kako sam i sama bila žrtva zlostavljanja, ovo sve Vam pišem iz vlastitog iskustva.

1. Problem: žene su mahom ovisne o muškarcima, posebno u današnje vrijeme besposlice i loše materijalne sigurnosti. Iz straha prema egzistenciji trpe razne psihičke i fizičke torture jer nemaju kamo otići niti se kome obratiti. Ne, nemojte se bojati, ne trpite omalovažavanja radi sebe a najviše radi Vaše djece, obratite se prijateljici ili rodbini i brzo ćete stati na svoje noge. Mnoge žene znaju kuhati, pospremati, peglati..prihvatite takav posao dok ne nađete bolji. Pouzdano znam da se kvalitetne domaćice uvijek traže.

2. Problem: prijetnje i strah. Muškarci se znaju jako dobro prijetiti i biti jaki nad slabijima od sebe. Znam, znam..strah je veliki, posebno jer se mnogi ne libe ispuniti svoje prijetnje. Recite DOSTA, napustite takav život koji Vam stvara samo nemir. U 90 % slučajeva, ubrzo se povuku i pomire sa novonastalom situacijom. U težim slučajevima pozovite nadležne službe, na primjer policiju, mada ne garantiram da oni neće samo napisati zapisnik i otići.

3.Problem: sažaljenje, koliko puta Vam se dogodilo da nakon velike svađe i teških riječi odete i nakon partnerovog placa i obećanja da će se promijeniti, vratite? Tako možete unedogled, donesite odluku i ne vraćajte se ako ste tako odlučile. Rijetko kad ispune obećanje.

4. Prvi fizički nasrtaj: jednom se dogodilo i oprostile ste? Pripazite, jednom dignuta ruka rijetko kad ostane samo jednom. Nažalost, onaj ko digne ruku nad ženom je slabić i ukoliko mu to dopustite samo jednom, pomislit će da može opet.

5. Djeca: za Boga miloga ne dozvolite da Vaše svađe ili fizičke nasrtaje gledaju i slušaju djeca. Ovo pišem iz svog iskustva, takva djeca postaju nesigurna, nedruštvena i anksiozna.Kasnije odrastaju u ljude koji nemaju povjerenja prema drugima sjećajući se svog djetinjstva.



Kako prepoznati žrtve?

1.Imate li u okolini osobu koja je plačljiva, razdražljiva i bojažljiva bez razloga?

2. Zapuštena u smislu frizure, odjeće pa čak i higijene?

3. Primjećujete li dijete koje se ne igra već gleda u prazno,šuti i ne prilazi nikome?

4. Primjećujete li fizičke ozljede koje se ne čine normalnima?

Ne zatvarajte oči, ne okrećite glavu kako to obično ljudi rade i misle da ih se ne tiče. Pokušajte nešto, razgovarajte, ponudite materijalnu pomoć, pozovite ih da se sklone ukoliko ste u mogućnosti.

Nažalost, iz iskustva znam da današnje službe i udruge inertno djeluju na ovakve stvari. Vrlo često žene nakon svega podnose podsmjeh, slijeganje ramenima, okrenuta leđa pa čak i riječi: "Sami ste krivi".
Voljela bih da ako netko zna za dobru instituciju za pomoć žrtvama nasilja u obiteljima da to napiše u komentarima.

I za kraj, da ne ispadnem prokleta feministkinja, nasilnici nerijetko nisu samo muškarci kao ni žrtve obiteljskog nasilja nisu samo žene.

Za kraj, voljela bih da mogu više, voljela bih da ovo malo slova stigne do žrtava i da znaju DA NISU ONE KRIVE ZA NIŠTA, ovako, mogu samo darovati poneku sitnicu jer znam koliko nas kozmetika može razveseliti kada nam je najteže.

Molim sve koji znaju za takve osobe ili su to same da se jave na moj mail.

Pusa!


26 komentari:

  1. Draga Martina,
    sve pohvale na temi i tvojoj hrabrosti da spomeneš i tvoje iskustvo. Vjerujem da će žrtve ponukane ovakvim postom lakše krenuti sa rješavanjem svojeg problema.
    LP :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Divno si napisala post i drago mi je da si ga napisala. Treba o ovome govoriti. Zaista je veliki problem kada imate takvu situaciju u kuci, to sto zene zaista ne zele da odu, sto zbog dece sto zbog razvoda ili toga sta ce reci okolina. Ja sam imala neki slucaj tog tipa sa porodicom jedne bliske prijateljice, koja je zivela u mom ulazu jos od malena, ali nigde se nije na kraju stiglo sa tim. Ne znam sta se tacno desavalo kod njih, mada mnogo su vikali. Par puta smo im i isli na vrata i zvali policiju pa se se smire, ali nikada se nista nije bas resilo.

    OdgovoriIzbriši
  3. A sto reci nego-obozavam te! Svaka cast na temi i hrabrosti! Mislim da smo svi mi u jednom trenutku bili zrtve nasilja, samo je pitanje kako smo se nosili sa tim! I sama sam jednom iskusila gorcinu nasilja i agresije na sebe, ali me eto-ziva i zdrava! Poruka svim nasilnicima-ohladite, a zrtvama- samo glavu gore-ponosne glave maltretatore najvise bole :-) :-)

    OdgovoriIzbriši
  4. Osobno sam iskusila psihičko i financijsko zlostavljanje, ne ponovilo se!
    Nikad me nitko nije udario (tu ne računam dječje tučnjave), a da se to dogodi, mislim da bi mi se um momentalno pomračio i sravnala bih tu osobu sa zemljom!

    OdgovoriIzbriši
  5. Problema ima puno-policija ne može mnogo da učini jer njihovo je da dođu i da eventualno odvedu nasilnika, ključno je tužilaštvo koje odlučuje hoće li podići optužnicu ili ne, u Bosni je to uglavnom ne, i onda je uzalud trud i prijavljivanje. Ali ja ipak i dalje mislim da treba biti uporan i prijavljivati svaki put, jer na kraju ipak odreaguju kad vide da se ne šališ. Takođe, često se dogodi i da sama policija omalovažava i ismijava ženu, e tu je potrebno veliko samopouzdanje i odlučnost da se to prevaziđe. Isto je i sa okolinom, najviše me pogađa što i žene staju na stranu nasilnika i često kažu kako je žrtva "sama kriva". To je stravično. Da imaju bar malo pameti i dobrote u sebi shvatile bi da se svima to može dogoditi. Svakome, ali svakome se može dogoditi. Mislim da svaka od nas može prikupiti snage i raditi na sebi i ojačati se dovoljno da prevaziđe sve te prepreke i ode od nasilnika jer strah i nemanje para nisu izgovor, o djeci da ne govorim i o izgovorima kako ostaju s njim "radi djece", pa baš radi te iste djece bi trebale otići. I da, takvi se NIKAD ne mijenjaju, ja sam nažalost imala takvu situaciju i rješila sam ga se uz mnogo muke, ali on se kako čujem nije primijenio, niti će. I zato, bježite glavom bez obzira i prijavljujte policiji!!!!

    OdgovoriIzbriši
  6. Bravo Martina, treba uvijek o ovome govoriti! Svaka čast na hrabrosti, nije lako izaći u javnost, ali ako pomogneš barem jednoj žrtvi, učinila si veliku stvar. Inače, stavila sam na FB podatke od UZOR Udruge iz Rijeke koja ima besplatni SOS telefon i uvijek im se može javiti: 0800 333 883 i link http://www.udruga-uzor-rijeka.hr/

    OdgovoriIzbriši
  7. Bravo za post! Mene jako rastužuju kad u crnoj kronici pročitam prestrašne stvari i obično se uvijek spominje i to kako je nasilnik prijavljivan više puta policiji i drugim ustanovama ali nitko nije pomaknuo prstom, što na kraju često dovede do katastrofalnih posljedica...mislim da upravo iz tog razloga, oni koji trpe nasilje, šute o tome jer se boje da će samo rasplamsati vatru ako nešto pokušaju poduzeti, a u konačnici to neće imati svrhe....lako je nama koji nismo nikada to iskusili raspravljati što se treba poduzeti i što bi mi napravili u toj situaciji....

    OdgovoriIzbriši
  8. Znam da ste na kraju posta spomenuli kako nisu uvijek samo žene žrtve, ali zbilja, što je kada su muškarci (očevi) i djeca nešto manje, ali ipak fizički zlostavljani, a ponajviše psihički godinama zlostavljani od strane alkoholno promijenjene ličnosti majke (ne samo da je psihički bolesnik, već i više od deset puta hospitalizirani i višemjesečno liječeni alkoholičar, i tako 20 godina)? Ima li ustanova koja će i mene osobno savjetovati kako se nositi sa majčinim zlostavljanjem koje je sad ostalo samo kao trauma?
    Moja je situacija obrnuta, i u mom slučaju MAJKA je zlostavljač, što je ostavilo psihičke posljedice i na čitavu širu obitelj, a kamoli ne na nas djecu i našeg oca. A koja udruga pomaže i savjetuje zlostavljane očeve?
    Ja imam 21 godinu, i nekako sam se iz svih psihičkih stanja sama, polako i dugo izvlačila. Kako će moj maloljetni brat na sve reagirati za koju godinu vidjet ćemo. Kada sam zvala policiju da je potpuno pijana i da imam problema, odgovorili su mi: " Ako vas nije fizički napala, mi nismo dužni doći, odnosno tu ne možemo ništa. " Doduše, toliko sam zvučala uznemireno da su ipak došli i napravili zapisnik. Socijalna služba? Što o njima pričati? Za njih mi nismo socijalni slučaj jer živimo u kući, imamo auto, i budući da otac radi vani, pretpostavka je da "plivamo u parama", pa se one strašno naživciraju kad im jedna neškolovana "maloljetnica" poput mene poludi i izviče se da ne rade svoj posao, te zalupeći vratima izlete iz kuće.

    Otac radi u inozemstvu, kod kuće je 2 mjeseca godišnje. Ako se on vrati, moguće je da ću se morati pozdraviti sa ikakvim daljnjim školovanjem i fakultetom. Što napraviti u tako obrnutoj situaciji? Prije 2 godine pokrenuli smo sudske postupke, rastavu i oduzimanje poslovne sposobnosti, do dana današnjeg ništa nije "krenulo". Bolesna osoba, nasilnik, ovisnik, se NIKAD neće promijeniti, kad god se vrati takva osoba natrag u obitelj, sve će biti isto, pod xyzžnj različitih izlika zašto baš tako mora i treba i tko je kriv za takvo ponašanje. Takvim osobama također treba skrb, ali u kontroliranim uvjetima. Skrb daleko od obitelji... To je jedino što smo uspjeli napraviti; smjestiti u ustanovu, a nama olakšati život. I to nas je koštalo brdo godina, nebrojeno novaca, dugova, problema, sramote.

    Slažem da su žene ipak češće žrtve, i ne treba okretati glavu na NIKAKVO zlostavljanje, među bilo kim. Dijeleći ovu priču ovako javno, što mi nije bilo lako, samo bih voljela da se nađe malo "osviještenosti" i u drugom smjeru - o zlostavljanim očevima od strane majki (supruga), za koje npr. nema kuća/skloništa gdje bi mogli pobjeći s djecom, niti kampanja, niti previše grupa podrške. A za bilo kakvo zlostavljanje, podršku tražiti u institucijama (policiji, centru za socijalni rad) - čisti gubitak vremena i živaca, čast iznimkama, ali kronično ne rade svoj posao.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Svaka čast na hrabrosti i želim puno sreće i uspjeha unatoč nedaćama! Zaista tužna priča.

      Izbriši
    2. Dear StarLady, please read the next post on this subject.
      It'll be my story. I hope it inspires you.
      And I wish you the very best of luck!

      Izbriši
  9. Draga Martina svaka čast, ovakve teme ne treba izbjegavati i nemoj se brinuti da ćeš ispati feministkinja. Mrzim što taj termin i danas ima neku negativnu konotaciju i žene se "srame" reći da su feministkinje, jer feminizam nije protiv muškaraca, kao što većina nažalost misli, nego za žene, kako bi se osiguralo da imamo jednake šanse i prava. Mislim da je najveći problem u Hrvatskoj upravo nedostatk sigurnih skloništa za zlostavljane žene (i muškarce) i sistem koji apsolutno ne funkcionira, od policije pa nadalje.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. To sam baš ja htjela reći. Dođe mi zlo kada žene same pričaju protiv feminizma a fenizimam je pokret za jednakost a nne nekakva mržnja prema muškarcima. Feminizam je u suštini pokret koji promovira da je svaka žena jednako dobra kao i svaki prosječni muškarac, ne bolja, nego jednako dobra.

      Izbriši
  10. Kao žrtva zlostavljanja (svih vrsta) moram reći da neki put nije lako samo tako otići od zlostavljača. Cijeli život me zlostavljaju i doma i vani. Kamo ćeš otići ako te npr roditelji zlostavljaju i maltertiraju, a doslovno nitko iz tvoje obitelji te ili ne želi ili ne može uzeti k sebi? Jedini način ti je da šutiš i trpiš, očito. Kada sam potražila pomoć psihijatra, što je bila jedina mogućnost da s nekime razgovaram o tome, moj je otac kopao po mojoj sobi, pročitao nalaze i otišao razgovarati s psihijatricom i rekao je da ja sve lažem i da sam ja užasno dijete i da izmišljam jer mi smo super obitelj u kojoj nitko nikoga ne zlostavlja... Od toga je prošlo već dosta vremena, sada imam 21 godinu i JOŠ UVIJEK živim s njima jer doslovno nemam izbora. I još uvijek su takvi samo u malo manjoj mjeri (nema fizičkog zlostavljanja), sada i mog muža maltertiraju jer smo se bili prisiljeni doseliti kod njih. Možeš se ti tući s njima, možeš zvati policiju, možeš sve živo šta hoćeš, ali ništa ne daje ploda. ti ljudi su jednostavno odvratni slabići koji vole izazivati tuđu patnju. Jedino što možeš napraviti je ne patiti zbog toga što ti takva odvratna jadna osoba govori. Budi bolji i ne pokazuj da te pogađa ako te i pogađa. Takvi ljudi žele vidjeti kako plačeš, don't feed the trolls.
    Zlo mi dođe kada se budim ujutro i prisjetim kakvi su neki ljudi. Fuj

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Iskreno, prvo mi je grozno čitati da netko sa 21 godinom kaže da se ne može snaći. naravno da možeš, ja radim od svoje 17 godine, i danas ti i sa najmanjom plaćom može biti ok u garsonjerici i možeš čisto pristojno živjeti. A uz sve, ti si se umjesto osamostalila, snašla i prvo sredila taj dio , sa 21 godinom (što je po meni puno prerano) udala , i sad oboje živite kod staraca kod kojih ti je loše i fuj su. Kakvi god bili, prvo se trebaš naučiti snaći sama, i pobrinuti za sebe a tek onda upuštati u odnose , i selit natrag njima i to s mužem.
      Glupa odluka, glupo razmišljanje, i kakvi god bili primili su te natrag i još si i muža dofurala.

      Izbriši
    2. Prva stvar, ti ne možeš znati apsolutno ništa o meni niti o mojoj obiteljskoj situaciji iz ovih par redaka koje sam napisala i zato prestani osuđivati i praviti se pametna. Boli me ona stvar kaj ti misliš da je pre rano. Tko si ti da kritiziraš tuđe izbpre u životu? Jako si bezobrazna i napadaš me i prozivaš bez razloga. Ako baš želiš znati i toliko ti je bitno, muž i ja smo oboje izgubili posao nedavno i stan nam je izgorio jer su se instalacije zapalile. Pa te lijepo molim da prestaneš pričati gluposti i držati mi prodike jer NEMAŠ POJMA u kojoj se situaciji sada nalazim. Vidim da si jako hrabra jer komentiraš anonimno pa ću te zamoliti da ako ubuduće budeš imala potrebu pljuvati po nekome se suzdržiš. Također nemaš pojma kakvi su moji roditelji i što su mi sve radili tijekom godina i kojih sve trauma imam. I nisam neka glupa tinejdžerka (očito) koja se ljuti na starce jer mi nisu kupili iphone. Više puta sam zvala policiju zbog mog starog koji mi je rebro slomio jednom prilikom. Ali to je samo jedna stvar u moru. Ali bitno da si ti najpametnija jer radiš od 17e godine i trebaš pametovati drugima. Bravo. Krasna si osoba.
      Jako glupo i primitivno razmišljanje i nadasve nepotreban komentar.
      Želim ti sve najbolje u životu i da ti se nikad ne dogode sranja koja su se meni dogodila. Lijep pozdrav.

      Izbriši
    3. Glitter Bat, molim te nemoj se uzbuđivati radi ovako neumjesnih i u najmanju ruku jadnih komentara. Neću uopće komentirati komentar anonimne a svašta se tu može napisati, već ću lijepo ostaviti da vide svi kako ima frustriranih ljudi koji očito ne mogu uživo pa rasipaju "pamet" anonimno.

      Ubuduće ću svaki takav komentar bez pardona obrisati.

      Izbriši
    4. Hvala ti Martina na podršci, zgrozila sam se kada sam pročitala taj komentar. očito još uvijek vlada razmišljanje da su ti roditelji i da ih trebaš poštivati i biti zahvalan kada te u bolnicu spreme i da su zlostavljani ljudi s traumama razmažena derišta koja traže pažnju. Jako žalosno :/

      Izbriši
  11. znam da je danas teško otići od nasilnika (koji je u većini slučajeva suprug) baš zbog financijske situacije, većina žena (čak i ako rade) nema dovoljna primanja da si plati stan i prehrani sebe i klince, i najviše ih zbog toga ostaje u takvim zajednicama...
    sve to stoji, ali mislim da bih osobno radije spavala na plaži na klupi nego u krevetu s mužem koji će pijan doć doma pa me za zabavu malo razbit, s te strane mi je teško razumjeti takve žene, koje sve to godinama trpe i šute... i još se ponose time kako su dobre žene i očekuju valjda medalju za to :P
    sjećam se kad sam bila klinka da je mojoj mami svako malo dolazila na kavicu i jadanje prijateljica koju je doma muž zlostavljao... ja kao dijete to nisam mogla slušat i jednom sam primjetila da je mogla i otići a ona kroz suze govori kako to nije u redu, brak je brak u dobru i zlu... bravo za tradicionalni patrijarhalni odgoj i poštovanje onog koji tebe ne poštuje :P

    OdgovoriIzbriši
  12. godinama je trajalo psihičko maltretiranje i alkoholizam mog oca, tako da sam i sama proživjela zlostavljanje. znala sam da to ne može i neće trajati vječno. barem za mene i sestre. jer ćemo kad-tad otići od kuće. mama je bila ta koja je uvijek najviše to trpjela, samim time što je najviše vremena od svih nas bila doma. međutim, nikada nije bilo pokušaja da ga napusti. vjerujem da je to bilo iz razloga što bi, da je otišla, bila osuđena na socijalnu pomoć i dječji doplatak za nas četvero. pošto je cijeli život domaćica bez zvanja (samo osnovna škola).

    i sad se svi čude kako se brakovi raspadaju u tolikoj mjeri, više nego prije. pa ta brojka je svakako veća sada jer je, između ostalog, daleko više žena u radnom odnosu nego što su prije bile i, bogu hvala, mogu otići i živjeti samostalno ako ih muž zlostavlja (ne ulazim u druge razloge razvoda braka). no, što sa onim svim ženama koje nisu školovane, nisu situirane, nemaju nikoga? tu bi trebala uskočiti država i pomoći. a tu je sasvim jasno da od toga ništa. proračun ne da.

    moj otac je sad pokojni i dosta tih događaja sam već i zametnula negdje u memoriji. toliko toga se izdogađalo...ne vidim na svojim sestrama ili na sebi neki utjecaj svega toga, u negativnom smislu (vjerojatno se negdje u dubini psihe to vidi). prilično smo stabilne, jake i samostalne osobe. mi smo sve to doživljavale kao velik poticaj za postizanje uspjeha i pokretač borbenosti u ovom okrutnom svijetu. ako se pita mene, a vjerujem i njih, prije bismo mi završile na policiji u slučaju napada nekog potencijalnog zlostavljača, nego sam zlostavljač, jer ne znam kako bi ostao živ da digne ruku na bilo koju od nas...

    ovo govorim iz svoje perspektive i ne spominjem žene zlostavljačice jer nisam doživjela (na poslu jesam psihičku torturu, ali to nije tema...).

    a što reći osobama koje su žrtve? ne znam, iskreno. meni tada nekada nije pomagalo ništa osim spoznaje da ništa ne traje vječno, pa sam znala da neće ni to.

    OdgovoriIzbriši
  13. Postoji zakonom definirano (barem u RH) za koju vrstu nasilja država podiže optužnicu, a za koju je potrebno podignuti privatno. Većina toga što mi smatramo da treba intervenirati policija, ne spada pod tu skupinu za koji oni podižu. S druge strane je problem taj, što murja kao i ostatak ljudi na ovom svijetu, pogotovo kod nas, bježi od posla i želi ga imati što manje, a njima je baš to posao. Osobno sam se susrela da im se nije dalo, i nisu bili zainteresirani uopće da bi me saslušali ili još bolje jednako reagiraju kao i većina a to je podsmijeh. Tu smatram da je problem, ništa drugo nego naš mentalitet, a ne stvar zakona i provedbi istog.
    Što se tiče jednakosti, tu smo sami krivi. Jer znam da su za vrijeme rata žene radile u tvornicama oružja i slagale dijelove tenkova (što je bio teški fizički rad) jer su bile potrebne dok su muškarci bili na bojištu, a kada su se vratili, počelo je mačo ponašanje. Od jednom žene više nisu sposobne raditi sve to, i mjesto im je u kuhinji. Tako da je moje mišljenje da smo si za ravnopravnost ,za koju se borimo, sami krivi (svi,i muškarci i žene) jer smo ju imali ,ali samo kad je to potrebno- znači da se može.


    OdgovoriIzbriši
  14. Nadam se da će ovaj tekst bar jednoj osobi pomoći - i to će biti veliki uspeh!

    OdgovoriIzbriši
  15. Odlazak od nasilnika jednako je težak danas, kao što je bio i prije 50 godina, mislim da je samo stvar koliko žrtva ima snage sve to prekinuti. Ali, nekada ne znači samo otići od nasilnika i da je priča završena, jer nasilnici ne puštaju svoju žrtvu da samo tako ode. Poznata su mi dva slučaja gdje je žrtva napustila nasilnika, a on ju je uporno tražio i nije ju pustio na miru sve dok ju nije ubio, iako je imao zabranu prilaska. Mislim da je problem općenito kod žena što misle da mogu nekoga promijeniti, i ne znam zašto misle da ako ju dečko tuče dok hodaju da će to prestati u braku. Ja sam tip osobe koji ne da na sebe i ne znam kakva ljubav može biti, da muškarac samo podigne ruku, ne mora me udariti, za mene je to gotova priča. A vezano uz to da su žene ovisne o muškarcima u današnjem vremenu, ne slažem se s tim, jer bar u mom okruženju od kada je nastupila ova kriza primijetila sam kod prijatelja i poznanika da 90% žena radi, a muškarci su ostali bez posla i glume kućanice i čuvaju djecu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. da, ni meni nije jasno zasto netko misli da ce se partner promijeniti (na bolje) kad stupi u brak...a pogotovo ako je alkoholicar, nasilnik itd.

      Izbriši
  16. Nekako mi je neshvatljivo da se ovakve stvari događaju u 21. stoljeću pored toliko mogućnosti i izbora, a onda opet...u takvim si situacijama jednostavno stjeran u kut i ne vidiš i ne možeš dalje. Svaka čast na otvorenosti i iskrenosti.

    OdgovoriIzbriši
  17. Na meni je definitivno obiteljska situacija ostavila pecat, nemam sampouzdanja i sad sam sama sebi zlostavljac za negativnim mislima,kriticnoscu itd..Al nadam se boljem :) Opcenito sam osjetljiva na bilo koji oblik nasilja , pogotovo u onin drzavama di je to zakonom dozvoljeno,kamenovanje i sl.. Mateja

    OdgovoriIzbriši